Dakle, trebalo je 5 godina pisanja na ovom blogu da se napokon dočeka trezveni pristup. Pišu mediji kako su Turci bolagi favoriti u ovim dodatnim kvalifikacijama za Euro. Što se to desilo? Pa do jučer nas nitko nije mogao nadigrati, a teško i dobioti, mi smo uvijek bili favoriti, jedino sudac, ozlijede i nesreća su mogle nešto skriviti. Što se promijenilo? Ništa, isti smo kao što smo i bili. osrednja reprezentacija koja je u ponekom trenutku imala nešto sreće u igri i puno u žrijebu. svih ovih godina. Promijenilo se u glavama ljudi. Kada ni uz uvjerljivo najlakšu skupinu nismo direktno prošli na Euro, i kada smo očajno odigrali čak i protiv loših reprezentacija i kada su ljudi skužili da nismo dobili niti jednu iole poštenu repku godinama, onda je lopta ponešto spuštena na zemlju. s obzirom na osrednju kvalitetu reprezentacije i na izrazito lošeg izbornika, ta trezvenost nam je najveći adut u ovom dvoboju. Makar i dalje stoji da nam šanse nisu baš neke.

 

Dosadno mi je više slušati samoga sebe. Ali ne mogu ne reagirati na vječne budalaštine koje čujem svaki puta kada smiješna družina zvana Dinamo pokuša napraviti nešto u Europi. Dinamo u prednosti u odnosu na Ajax??? Pa dobro tko je tu lud? Gledam te analize, slušam razloge zbog kojih bi Dinamo trebao dobiti Ajax. I pitam se da li ti ljudi vjeruju ili se samo dobro zajebavaju. znam da će u 22.30 biti tužno za sve te pajace koji će danas puni vjere sjediti pred televizorom. Još gluplje će se osjećati oni naivci koji su pohitali vidjeti Ajax na koljenima u Maksimir. Znam, dobili su svojevremeno Ajax u Amsterdamu. Pa i čorava koka nađe zrno, kaže stara poslovica. Ne može to opet. A posebno ne može jer bi Dinamo mogao u tom slučaju računati na proljeće u Europi. 

Proljeće u Europi sam rekao? Znam, vi neopterećeni poznavaoci nogometa pukli ste od smijeha. Dinamo i proljeće u Europi, nespojivo! Barem za mene. I mog tatu. Ali pisao sam već, djed se sjeća. 

 

... u protekle četiri godine zbog pajaca na klupi repke?

Nekolicina se tek potpisala, i uglavnom sada nema blog. Većina je bila neregistrirana. Ovo nije važna tema.

Ali, postoje važne teme, one od kojih živimo. Recimo kada su izbori, referendumi, ono od 1990. do danas. Tada isti ti, koji su tako agresivno napadali i pokazalo se ispali potpuno glupi, oni koji su dizali Bilića u nebesa, a svi znamo da ih ima puno, tada isti ti odlučuju. Jednako pogrešno i jednako gorljivo vjerujući da su u pravu. I naprave ovo što imamo danas u Hrvatskoj. Jad i bijedu. Zato je ovaj blog mali doprinos raskrinkavanju ljudske gluposti, raskrinkavanju demokracije koja masi daje pravo da bude upravljana medijima i PR-om. Sve dok jednoga dana pamet ne nadvlada brojke. A morat će. Ili nam nema spasa.

prilog za sjećanje:

http://totalnoravan.bloger.hr/post/uefa-potvrdila-bog-je-bio-hrvat/2224467.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/bilic-moli-za-milost/1813797.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/hoce-li-prevara-pod-imenom-bilic-konacno-prestati-ili-se-agonija-produzava/1647590.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/opet-bilic-pokazuje-slabost/802874.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/taylor--junak-naseg-doba/682593.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/bilic-sramota-za-hrvatsku/614732.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/default.aspx?date=1.11.2007

http://totalnoravan.bloger.hr/post/hrvatska-ce-tesko-dalje-od-cetvrtfinala/547474.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/bilicu-koji-teski-gaf/85488.aspx

itd....

Ne, ne želim reći da sam ja nešto pametan. Ne želim čak niti reći da sam osobiti poznavalac nogometne igre, sasvim prosiječan. Ali ona većina, ta većina je glupa. Samo sam to htio reći...

 

Ne mogu shvatiti više ovu lakrdiju. Gledam i ne vjerujem. Pojavljuju se uporno napisi tipa da li je čudo moguće, može li Dinamo iznenaditi Real. Pretužna je dijagnoza. Preko 40 godina jada i bijede čim izađemo iz dvorišta i svejedno optimizam. Gledam kladioničare. Nikada više oklada na klub sa tako malim koeficijentom. Nemreš bilivit. Pacijenti svuda oko mene. Ja ovu lakrdiju više zaista ne razumijem. Gdje je tajna ograničenja prosječnog navijača Dinama? Medicinski bi me zanimalo. Ljudski sam se odavno pomirio s time i ni ne pitam se više.

 

Neviđeno je s koliko naivnosti ljudi mogu svaki puta iznova praviti kombinacije.

Atmosfera ista kao u proteklih četrdeset i nešto godina. I nije da KAO vjeruju.

Ljudi stvarno vjeruju. Ali u ovom slučaju ne radi se o vjeri u sebe, u bližnje, u prijateljstvo, ljubav, pa čak ni u Boga.

U ovoj priči ljudi vjeruju u Dinamo !!!!!!

Da, dobro ste čuli, u Dinamo!!!!

Ne možete vjerovati? Uzmite novine, sjednite u kafić, osluhnite u kladionici.

Na svakom koraku kombinacije.

Što bi bilo kad bi bilo, a zna se što će biti. Biti će jedna od kombinacija po kojoj će Dinamo ispasti. Jedna dobra tekma na početku nije dovoljna. Pa ni gol Šćepovićevog sina u zadnjoj minuti kojom je naivce gurnuo u snove također će se pokazati nedovoljnim.

I nema tu nikakve tragedije. Dinamo je klub koji nikada nije nadrastao lokalne okvire i koji je u tim okvirima vrlo dobar.

Drugo je što mi sanjamo da smo centar svijeta, bila u pitanju država ili nogomet ili nešto treće. A ne znam zbog čega i kada je nastao taj kompleks. U školi to nismo učili, a sam još uvijek nisam našao odgovor. Možda nisam dovoljno dobro proučio Krležu.

 

I još... da se ne ponavljam: 

http://totalnoravan.bloger.hr/post/navijati-za-dinamo-znaci-tuzan-zivot/1122038.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/15000-zajebanata-pokislo-ko-picke/1754128.aspx

http://totalnoravan.bloger.hr/post/pa-dobro-tko-je-tu-lud/2033102.aspx

... Dinamo je sam sve rekao. I ja o Dinamu, pa da se ne ponavljam. A gdje su silni pljuvači i prijeteći nastorjeni dečki iz komentara moga bloga? Da nisu možda poneki u međuvremenu sazrijeli pa počeli razmišljati poput mene?

"... već 34 godine očekujem da Dinamo postane nekakav FC Basel, PSV Eindhoven ili, u najboljem slučaju, Tottenham i da napokon izgubi luzerski predznak." - TOMISLAV ŽIDAK u Jutarnjem listu, 24. travnja 2010.
A ja se pitam da li bi i Židaku silni neregistrirani komentatori uputili sve one epitete koje meni upućuju godinama.

Bio sam mali. Imao sam četiri ili pet godina kada sam prvi puta čuo za Dinamo. Kao Trnjan bio sam okružen isključivo dinamovcima, iz radničkih obitelji, samo je Zdena bio zagrepčanin iz stare purgerske familije i navijao je za Zagreb. Svi ostali za naš, kasnije ću saznati milicijski klub, pravljen po uzoru na sovjetski, kao i u ostalim komunističkim zemljama. Moram priznat da mi je bilo interesantno slušat Zdeninog starog dok bi pričao zašto pravi zagrepčani navijaju za Zagreb i da samo fukara navija za Dinamo. Upijao sam svaku riječ, ali svejedno nisam počeo navijati ia Zagreb. Bila mi je to najveća greška u navijačkom životu. Cijeli život sam čekao, ali nikada nisam dočekao pravu radost, osim one Ćirine 1982. Pa zašto onda greška kada je Zagreb ostvario puno manje? Zato što Zagrebovi navijači nikada nisu očekivali čuda, bili su svjesniji gdje je mjesto njihovog kluba i zbog toga su se realno gledano, više radovali. Da nije Dinamo od nove komunističke vlasti toliko forsiran i protežiran kao glavni gradski, a uz Hajduk i glavni hrvatski klub, vrlo je vjerojatno da bi Zagreb postao najjačim zagrebačkim klubom. Danas je trener Jurčić dijagnosticirao glavni problem srušenih snova moje generacije i mnogih kasnijih rečenicom:
 - Nerealnost u očekivanjima je baza svih naših frustracija!
To je definitivno ono što ja znam zadnjih dvadesetak godina, ono što sam spoznao kada sam malo odrastao i kada me navijačko ludilo pustilo, ono što sam nebrojeno puta u zadnje tri i pol godine i ovdje napisao. Mi smo svake godine iznova mislili da možemo biti prvaci Jugoslavije, da možemo dočekati proljeće u Europi, da možemo dobiti sve i svakoga... A onda je moja generacija doživljavala da i jedno Sarajevo dva puta bude prvak, i jedna Vojvodina također, a da mi doživimo tek jedan, pomenuti Ćirin naslov. Doživljavali smo da ispadamo pet godina zaredom u prvom kolu eurokupova, a da jedan Željo ili Radnički iz Niša igraju polufinale Kupa UEFA... Svašta smo mi doživljavali, osim radosti. Ali ne što je Dinamo toliko bio loš, nego zato što smo umišljali da je bolji nego je uistinu bio! Konačno jedna pametna!

Dakle! Nismo si htjeli pomoći, šarlatana Bilića ostavili smo nakon što je molio za milost na čelu repke. Time smo ostali na milost i nemilost sreći! A ona je i ovoga puta, kao i u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo debelo bila uz nas. Nemogućim propustima, pajac na privremenom radu na mjestu izbornika nogometne reprezentacije Hrvatske uspio je izjebat i sreću i ispasti u grupi u kojoj bi to mogao samo on i možda poneki trener zonskog ligaša. Poučena time, sreća nije htjela riskirati i ovoga puta možemo samo reći: nemreš bilivit ! Nadmašila je definiciju same sebe. U povijesti kvalifikacija lakše grupe nije bilo. Sve pacer do pacera, početnik do početnika i Grčka, najlošija u posljednih 40 godina. Rekli bi, u takvoj grupi ni Bilić ne može ispasti. Naravno da će sada razni novivnarski patuljci početi ponovnim građenjem kulta reprezentacije koji je Glorijko ugasio. To je u redu. Ali, počet će i ponovno dizanje izbornika početnika u nebesa, prvenstveno izvlačenjem na površinu neupitne snage reprezentacije Malte koja nije više "vreća za napucavanje kao nekada", Letonije koja je "nema istaknutih pojedinaca, ali je izrazito uigrana kao tim", Gruzije koja je"čak i sa Rusima zaratila, što samo po sebi govori koliko su opasni", Izraelom, koji je "naučio živjeti u uvjetima neprekidne terorističke i ratne opasnosti, a s takvima nema šale" i naravno Grčke koja" je tamo nekad bila Europski prvak što dovoljno govori da su sam vrh" Uglavnom, počet će seruckanja kako danas svi igraju nogomet i kako nema lakih protivnika. I naprosto ne mogu vjerovati da se nećemo kvalificirati na Euro iako se u Bilićeve mogućnosti da od pite napravi govno nikada ne treba sumnjati. No to bi bio još jedan udarac nogometu u Hrvata. U tome slučaju navedeni samodopadko bi vjerojatno ostao izbornik i u slijedećim kvalifikacijama a to bi značilo: Hrvatska se neće plasirati na slijedeći Mundial. Jer sreća možda može dvaput zaredom pozvoniti, ali da bi se to desilo triput... treba imati sreće:-))) Stara narodna kaže: budale imaju sreće. Vjerujem u stare narodne mudrosti!

Pišem već evo tri i pol godine o nekim stvarima, pokazuju se točnima jedna po jedna, ali izgleda da je put od guzice do glave najduži put!
Cijeli Zagreb danima raspravlja hoće li Ajax pustiti Anderlechtu i tako upropastiti Dinamovo proljeće u Europi. Bloger bi rekao nemreš bilivit !!!! To me podsjeća na ono kada smo kao klinci koji znaju četiri akorda na gitari raspravljali hoće li Bakićev stari dati lovu za pojačalo ili neupitna velika karijera našeg benda dolazi u pitanje. Kada smo saznali da pregovori našeg gitariste i njegovog starog nisu uspjeli bili smo sigurni da je ova zemlja samo zbog toga uskraćena za još jedan Film ili Haustor.
E tako i klaun klub Dinamo za koji sam nekada svim srcem navijao, a već poduže mu se svim srcem smijem. Kao da je stvar u nizozemskom poštenju. Dečki neka prvo pobijede Temišvar. Mislim da je to već dovoljno nemoguća misija, lako ćemo mi s Nizozemcima. Čak su se mediji počeli puniti malim Pantelićem, kao da on igra u Dinamu a ne u Ajaxu. Strašno. Kompleks za koji sam donedavno mislio da je teško liječiti. Danas znam da je neizliječiv.
Dinamovo proljeće u Europi, doživjet ćemo onda kada shvatimo da je Dinamo običan, mali provincijski klub, koji je nakom prvih poratnih godina i tri naslova prvaka Jugoslavije, propao zbog toga jer nikada nije znao gdje mu je mjesto. Prenapuhani (isključivo u Hrvatskoj) Kup Velesajamskih gradova (koji je samo formalno, ali ne i sistemski bio preteča Kupa UEFA  i neuporedivo lošije natjecanje), te bljesak 1982. premalo su za klub koji umišlja da je velik. Proljeće u Europi? Nakon što sam cijelu navijačku mladost protratio tugujući i trpeći podjebavanja ponajviše Hajdukovih i Zvezdinih navijača zbog neuspjeha kluba u koji sam vjerovao, nije mi više ni bitno. A onima kojima je bitno poručujem da će za dvadeset godina, prepuni sjećanja na poraze i pušione svog voljenog Dinama jednako misliti kao i ja, ma koliko mi po dobrom starom običaju sada jebali majku, nudili mi pušenje, ubijali me, tjerali u emigraciju itd. Ovoga puta to zadovoljstvo neću im pružiti na mom blogu.

Komentirao sam tu na indexovom forumu smjenjivanje rukovodećih ljudi HEP-a. Komentirao sam oduševljenje naroda Kosoricom u tom momentu. I upozoravao na prerano radovanje. Objašnjavao kako je čekala koliko god je mogla i kako je ustvari samo odradila ono što nije mogla ne napraviti. I sve tek kada je petnaesta afera u petnaest dana izašla na površinu. I još je postavila na čelno mjesto tipa koji je sve to kao predsjednik NO gledao i nije vidio. A uz to baš i nema neke reference za funkciju. Čak niti Elektrotehnički fakultet nije uspio upisati pa je morao na rezervnu varijantu u Varaždin. Ali može biti šef Jacinog HEP-a. Onda je došla Podravka. Jaca se pravila luda i preko razumne granice. Sve je bilo očito, ali ona nije dala Polančeca. Sve dok je bilo moguće štitila ga je. A javnost? Svo to vrijeme čulo se kako joj ljudi skidaju kapu na hrabrosti i kako se dive njenoj odlučnosti da se obračuna s korupcijom. Nemreš bilivit rekao bi bloger. Pa evo sad HAC. Odoše sitne ribe, Kalmeta ostaje! Dokle? Pa sve dok Kosorica bude imala i mrvicu mogućnosti da ga sačuva ona će to svim srcem raditi. I sad se kao Butković u Jutarnjem razočarava??? Kao vjerovao je u nju? Dobro, novinari znaju ali se prave ludi. Ali ne mogu više gledati naivan puk koji puši demagogiju kao što je to radio i na slučaju Slavena Bilića. O kome sam sve rekao još na početku. Tako govorim i o Jaci! Zamislite da stojite na stijeni visokoj pedeset metara, ispod vas more, a iza guzice vam vatra i nadire prema vama. nemate kamo osim dolje. Ali vi se usrali i nemate hrabrosti skočiti niti sa  dva metra, a kamoli pedeset. No, u trenutku kad vam vatra lizne dupe, sigurno bi se bacili, nema šanse da bi gorjeli i ne bi skočili. A onda osvane  naslov u novinama: "Herojska hrabrost: skokom sa pedeset metara spasio se vatrene stihije!": Eto, takva je Kosoričina borba protiv korupcije.

Kada je prije četiri godine izabran za izbornika, nisam propustio reći da je to greška. Tada me još nisu vrijeđali jer nitko nije imao razloga biti vezan za trenerskog anonimusa. Ali, vrlo brzo je počela euforija, a ja sam što na forumu, što na blogu, počeo biti čašćavan uvredama zbog ukazivanja na neprimjereno idealizirani status tipa koji još nije bio povukao niti jedan potez koji bi ga legitimirao kao velikog trenera. Na žalost, ovih dana pokazat će se da niti neće. Prvo otriježnjenje stiglo je nakon nevjerojatne greške na Euru, kada je kao zadnji dripac skakao poslije našeg gola u predzadnjoj minuti, umjesto da je mijenjao igrača, ukrao barem pola minute i ohladio uzavrele glave naših nogometaša izgubljenih nakon tog gola. No, javnost je oprostila tu početničku grešku, kao što je previdjela i totalno neprofesionalnu avanturu i fijasko na natječaju za himnu repke. U to vrijeme počela je i njegova igra oko novog ugovora, preko engleskih medija je tražio veću plaću, pravo lice je polako počelo izlaziti na vidjelo, a trener početnik koji je kao prvi veći zadatak dobio repku Hrvatske, sve je više gubio kompas. Nacija ga je tada još uvijek bezrezervno podržavala, a ja koji sam pokušao ukazati na ne baš dobru perspektivu, za blogere i foruumaše bio sam tip koga bi trebalo propustiti kroz šake i cipele ukoliko ga se ikada igdje sretne. Naravno bio sam i govno i idiot i smrad i četnik i zvezdaš (!!!) i što sve ne, ima u arhivi na postovima. A onda jednoga dana, narodna lola, čovjek godine, najpoželjniji muškarac (u međuvremenu izgubio je i obitelj, a da ništa nije zauzvrat dobio), ponos nacije, svetinja... probudio se svjestan da mu jedino Andora može donijeti, ne plasman, nego tek baraž u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo. Lažni ljevičar i lažni roker, luzer na svim za život mu bitnim poljima, odigrao je zadnji potez, dostojan gađenja. Izjavio je, poslije pobjede Ukrajine nad Englezima, da bi mogao ostati izbornikom ukoliko se tako dogovori. E pa što je previše, previše je. Nakon svega, niže nije mogao pasti. To je ustvari bila molba za milost, nuđenje nekoga tko je svjestan da je blefiranju došao kraj. Uslijedio je medijski pritisak za ostavkom, u kome prednjači Jutarnji i Židak, tako da će se za koji dan možda Slaven ipak odlučiti odstupiti. U tom slučaju, burza bi mogla duže vrijeme biti bogatija za jednog trenera početnika sa impresivnom biografijom. Malo je onih koji na početku karijeje odmah dobiju repku, pa još k tome i respektabilnu. Ali Slaven je imao sreće, sa takvom referencom bez po frke moći će, naprimjer, kod Zubaka na pregovore o preuzimanju Croatije iz Sesveta. Da li će proći to je već druga priča!

Nikada nisam razumio što ljudi rade na tribinama kada Dinamo igra Euro tekme. Zašto daju novce i odu gledat pušionu? Zašto nisu doma ili u omiljenom bircu sa škvadrom? Ipak kad si u bircu ili doma, manje se osjećaš posranim poslije tekme. a već četrdeset godina se svi koji odu u Maksimir osjećaju posranim poslije. 40 godina buraz, koja je to količina sranja. Tek danas sam shvatio poantu. Ti ljudi su ustvari zajebanti. Oni znaju da će Dinamo popušiti i idu na tekmu kao što i oni koji idu u kazalište nekada idu na komediju. Dakle ti ljudi su pravi zajebanti, oni kojima se smiješ neprekidno kada se skupi društvo, oni koji su puni fora i viceva. No, danas ih je oprala kiša samo tako, jače nego ovaj Anderlecht Dinama, i još su platili za to. Kad se nađemo za kojih sat vremena, dok se dovuku od stadiona  tu do našeg birca, imam osjećaj da će oni biti predmet zajebancije.

Od kada su trenerskog anonimusa Slavena Bilića postavili na čelno mjesto repke, ustvari od kada su tog trenerskog anonimusa počeli bez ijednog razloga dizati u nebesa, na ovom sam blogu pokušavao ukazati na svu apsurdnost situacije. Ne želim se ponavljati, dovoljno je napisano u proteklih godinu, dvije. Vremenom, neargumentirana euforija splašnjavala je, da bi danas bili svjedoci, da kako pišu mnogi mediji, Nane Bilić više nije IN. Zaredao čovjek sa neuspjesima i nogometnim i sviračkim i obiteljskim i ljudi počeli pomalo spuštati loptu na zemlju. Lopta na zemlji oduvijek je bila za znalce. Oni koji nemaju pojma koriste se dugim pasovima, preskaču igru, pa ako neka lopta zaluta... E tako se ponašao i naš nogometni puk, donedavno. Jedino što je upitno, jest hoće li sjajni blefer Nane već danas navečer postati bivši i dati šansu našoj repki da dovede nekoga tko će nas povesti u slijedeće kvalifikacije (jer Afriku vidjeti nećemo) koristeći ove preostale tekme za uigravanje, ili će preživjeti i dovesti slijedećega u poziciju da počne eksperimente u samim kvalifikacijama. Za hrvatsku repku bilo bi bolje da večeras nagrabusi u Minsku i konačno skine lažnu sliku uspješnog izbornika! Čim prije sletimo, prije će doći šansa da se ponovno poleti!

Doduše, narod će ne sumnjam smatrati, većinski, kako je Kovač reagirao ispravno, ali to nije samo po sebi dokaz ničega. Zar nije uostalom narod taj koji bira vlast? Dakle, narod ne treba uzimati za ozbiljno. Kada je Jurić rekao u intervjuu Sportskim novostima prije utakmice sa Ukrajinom da nismo neka reprazentacija i da se ne možemo mjeriti s najjačima, zaista nije izjavio ništa epohalno, pametno ili neočekivano ni za koga tko imalo poznaje igru loptom koja se između dva gola uglavnom nogom pokušava ugurati u iste. Pa to uostalom već godinama piše na ovom blogu. Kada je pritom rekao da i nije neki igrač i da ne zna zašto ga je Bilić uopće zvao, osigurao je pravo da kaže što i o dugima, pa tako i o limitiranom Kovaču. Rekao je tom rečenicom i neku o Biliću, jer iako ga ne spominje direktno, jasno je implicirao da izbornik ne zna čak niti izabirati a kamoli što više, ali arhiva ovog bloga puna je demistificiranja tog Bilića, pa o tome i ne treba posebno.
Dakle, sada isluženi Kovač, ide korak dalje pa osim što je igrački limitiran kako kaže Jurić, pokazuje i mentalna ograničenja, jer nakon utakmice davati takve izjave, umjesto priznati da je čovjek u pravu, jer je utakmice to pokazala, ništa drugo ne može biti nego budalizacija. Naravno da nema ništa od svjetskog prvenstva i nije to nikakva tragedija, jer objektivno nemamo igrače sposobne napraviti taj korak, unatoč sreći koja nas prati još od plasmana na SP u Francusku i onog neopravdano poništenog gola Ukrajinaca za 2.0 s kojim bi vjerojatno ispali i nikada ne bi napravili povijesni uspjeh. Međutim, izborom šarlatana i pajaca Bilića za izbornika, koga su mediji bez ijednog opravdanog razloga digli u nebesa, više nam niti sreća nije dovoljna.
A taj Robert više bi pomogao kada bi mogao shvatiti što je Jurić rekao nego što se poziva na to kako on nikada nije doživio da netko tako govori o suigračima i momčadi. Misli li on da bi pomoglo da se i Jurić pravio budala?

Sjećam se kako smo nekada očekivali utakmice sa Crvenom Zvezdom, Hajdukom, Partizanom. Pričalo se da smo dio te velike četvorke. Moj stari se sjeća zašto je bilo tako. Ja se ne sjećam!
Kada danas razmislim, dugujemo to igračima stasalim prije drugog svjetskog rata, koji su u poratnim danima donijeli Dinamu članstvo u eliti. Ali od kada ja pratim nogomet istina je nešto drugačija. Pamtim da je Sarajevo dva puta bilo prvak, sjećam se i Vojvodina je bila dva puta, a moj Dinamo samo 82. sa Ćirom. Kada se sjetim Europe moja su sjećanja još bolnija. Iz tog razdoblja moje adolescencije, kada mi je nogomet bio toliko važan, sjećam se isključivo ispadanja u prvim kolima. Tada nam je i drugo kolo predstavljalo ono što je zadnjih 40 godina proljeće u Europi. Za to vrijeme, jedan niški Radnički igrao je polufilale kupa UEFA, sarajevski Željo isto tako, Hajduk i Partizan znali se bljesnuti povremeno, a o Crvenoj zvezdi ne treba niti govoriti. Samo sam ja, navijajući za Dinamo bio vječno tužan. Tu i tamo u kojem derbiju znali smo pobijediti nekoga od pomenutih velikih, ali gubili su oni  tada i u Skopju, Ljubljani, Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Nišu, Novom Sadu... pa naravno da su morali ponekada i u Zagrebu. Ali prave radosti ustvari, osim 1982. nije bilo. I onog kupa 1980. i gola Dumbovića kojim smo osvojili kup. Kako sam glavne navijačke godine proživio sedamdasetih, bez ijednog trofeja i osamdesetih samo sa spomenutima, morao sam biti zavidan onima koji su navijali za nekog od ostalih članova velike četvorke... Jer kako sam bio jedan od onih, kako piše na službenim stranicama kluba, 42.000 pretplatnika u to doba, ja sam imao tužan život. Nakon raspada lige, nogomet me prestao zanimati u mjeri da bih se živcirao. Nisam se mogao uživiti u utakmice u Kostreni, Velikoj, Zaprešiću... Moja tuga ostala je nepromjenjena do neki dan. Nakon tko zna koje po redu blamaže mojih nasljednika na tribinama, one sramote u Udinama, netko je spomenuo ukidanje kluba. Koliko mi je tuge taj klub donio, a nakon gađanja i vlastitih igrača od strane navijača, mislim da bi mi život bio ljepši da ga nisu ni osnivali. Biti navijač Dinama za moju generaciju bila je tuga i bol...

Od kada sam se rodio, a ima tome četrdeset godina, Dinamo nije bio na proljeće živ u Europi. Nije bio i bojim se da ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga, neće ni ovaj puta. Da je loš, loš je. Ali i da ima sreće ima! Izvući onako jadnu Spartu bio je bingo, ali ovo što smo doživjeli na ovom žrijebanju, to graniči sa vjerojatnošću. Dobili smo najslabije klubove iz svake skupine koje se moglo dobiti, po rejtingu, osim Udinesea. I još su ti najslabiji po rejtingu u očajnoj formi. Tottenham ne može pobijediti niti ekipu mog kvarta. Veteransku. Spartak ne može niti ekipu mog ulaza. Školsku. Nijmegen je mali klub koji nikada ništa nije napravio, a vjerojatno i neće. A ako je trebalo birati raspored, onda je ovaj kao nacrtan. Sigurice, Nijmegen i Spartak doma, da slučajno ne bude nekog iznenađenja, a u goste Tottenhamu koji nikoga ni doma ne može dobiti i Udineseu kog Dinamo ne može dobiti ni doma ni u gostima. Savršeno. No mojih četrdeset godina govori da nipošto ništa nije izgledno. Jer ono što Dinamo može zasrati, to nema kluba na svijetu koji je u stanju. Zato je biti navijač Dinama jedna od najvećih božjih kazni. Ali zar nije Isus poručivao da se treba veseliti malim stvarima. Pobijediti Sesvete, Zaprešić, Veliku, Kostrenu, a povremeno, i Slavena, ili Hajduka, pa i to je razlog za veselje, zar ne? Naprijed plavi!

Nikada to nije bilo pitanje!

Eto ti ga na! Po tko zna koji puta pokazuje se da nema ništa bez glave! Hoćeš stići do vrha, moguće je ako nemaš novaca, ako nemaš snage, ako nemaš talenta, ako nemaš sreće, čak i onda ima šanse, ali ako nemaš glavu, onda ništa od Olimpa! Eto je Blanka, po tko zna koji puta to dokazuje. Kada netko u dvije sezone izgubi svega tri puta, ali sva tri puta baš onda kada se to ne smije, onda nema mjesta žalovanju. Treba se pomiriti sa time. Nije ona jedina, sjetimo se Marlene Ottey ili danas Asaffe Powella. Oni su kudikamo veće face, pa ipak nikada sa maksimalnim dosezima onda kada je to najbitnije. Dakle, svaki komentar tipa da ima još vremena za nove pobjede nema baš puno mudrosti. Nije u pitanju vrijeme, u pitanju je glava. A za glavu nisam siguran da u njenim godinama ima vremena! Svakako da je Blanka svjetska klasa, da je postigla izuzetno puno, ali je jednako tako jasno da samo zbog glave nije i mnogo više!